Majčinstvo kao lijek i otpor

Svaka dobra predstava ima za cilj neki oblik preobrazbe gledateljevih predrasuda i pomaka osnovā na kojima se ta uvjerenja temelje. Bilo da je riječ o proširenom kritičkom razmišljanju ili o neočekivanom emotivnom pečatu našim ustaljenim gledištima, kazalište nam pruža priliku i savršenu izliku da bar nakratko promijenimo perspektivu, da pogledamo pobliže ili, ako je potrebno, da se udaljimo od onoga što tih nekoliko trenutaka caruje na pozornici. Kao što skulptura poprima novi sjaj kada dobije svoje mjesto u galeriji, tako se i svakodnevica pojavljuje na sceni u novom ruhu, razgolićena pod povećalom, u svim svojim nijansama.

Dok su fizički prostori i pojave prikazane riječima, tjelesnost scenografije (Paola Lugarić Benzia, Tanja Blašković), rekvizita i glumica služi kao plastičan prikaz apstraktnih pojmova / Snimila Miranda Legović

Majke, novi rad Kolektiva Igralke u režiji Rajne Racz, premijerno izveden u dvorištu Etnografskog muzeja na Velikom Brijunu (na otvaranju 25. sezone Kazališta Ulysses), dovodi na scenu temu (ne)majčinstva u višeslojnim značenjima i isprepletenim kontekstima. Ostvarena u koprodukciji s Kazalištem Ulysses, umjetničkom organizacijom Kuća Nahero i ljubljanskim institutom Maska, predstava je izvanredno oblikovan spoj dokumentarnog izričaja riječkog Kolektiva i poetskog kazališnog jezika zagrebačke redateljice.

Struktura Majki polazi od fizionomije teme predstave te se grana kao i oblici koje majčinstvo poprima – njegov scenski prikaz, međutim, ovdje ne proizlazi iz tipične dramatizacije neke teške životne priče kao alegorijskog prikaza majčinske ljubavi (ili manjka iste), već iz ritmične kombinacije hladnog izlaganja objektivne stvarnosti i topline subjektivnog doživljaja majčinstva i odluke o majčinstvu – ritmu predstave pridonosi i ambijentalna glazba (Marin Živković) uz ponavljajuće, ponekad gotovo šamanske zvukove proizvedene predmetima na sceni. Vrlo je zanimljiv, pritom, režijski postupak u oblikovanju značenja i korištenju simbola na sceni. Dok su fizički prostori i pojave prikazane riječima, tjelesnost scenografije (Paola Lugarić Benzia, Tanja Blašković), rekvizita i glumica služi kao plastičan prikaz apstraktnih pojmova. Tako je ogromna roza plišana pupčana vrpca zapravo posebna veza između majke i djeteta, voda koja se cijedi iz krpa je umor i požrtvovnost majčinstva, a „ružičasti muzej“ možemo sasvim dobro zamisliti pred našim očima zahvaljujući Vodiču koji nas strpljivo vodi kroz njegove sobe.

Premda u svaki autorski rad unose, u određenoj mjeri, svoja osobna iskustva, ovoga puta su članice Igralki (Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol, Vanda Velagić) otišle korak dalje. Na sceni su glumice istovremeno i medij i poruka, i oblik i sadržaj, kroz koji se provlači dokumentarnost predstave. Ta dva svijeta, objektivni i subjektivni, prisutna su u svakoj prostoriji „ružičastog muzeja“, s članicama Kolektiva kao „prvim eksponatima“. U muzeju su onda postavljena, kao umjetnička djela, i pitanja, razmišljanja, stereotipi, strahovi, nadanja vezana za odluku o (ne)majčinstvu i roditeljstvu, i prikazuju nam se, katkad uz dozu humora, u svoj svojoj kaotičnosti. Takva struktura ne samo da omogućuje (naizgled) nelinearnu naraciju koja se širi u svim smjerovima – ali bez pretjeranog udaljavanja od niti vodilje, čak i kad prikazuje doseg majčinstva u različitim društvenim, kulturnim i povijesnim kontekstima – nego i predstavlja scenski sadržaj u pravom okviru, bez nametanja suvišnih interpretacija.

Unatoč razgranatoj strukturi, dramaturško oblikovanje teksta – suautorica je, uz Kolektiv Igralke i redateljicu Racz, dramaturginja  Maja Ležaić – ipak nas vodi prema prirodnom zaključku. U nedostatku glavnog junaka, putovanje koje se zaključuje je ono u središte „muzeja“ – „upute za povratak“, poručuje nam Vodič, nalažu da „svatko izlaz pronalazi sam“ – a upravo je majčinstvo put kojim se odgovara na pitanje: „Kuda dalje?“. Majke nisu ni otvoreno politički čin ni aktivistički agresivna predstava. Potiče na razmišljanje, no ne poziva na promjenu. Iznosi statistički relevantne činjenice, no o njima ne daje sud. Baš kao umjetnička galerija, pruža gledatelju priliku da odabere koliko se želi približiti eksponatima i instalacijama, no, za razliku od muzeja, beskrajno je prostrana.

U „ružičastom muzeju majčinstva“ ima prostora i za one koji ne odaberu majčinstvo. „Društvu su potrebni ljudi bez djece“, poručuje Anja Sabol, a majčinstvo ne postoji samo u roditeljskom odnosu. Majčinstvo kao praksa može biti i „lijek za sistem i zajednicu“, zaključuje Vanda Velagić. Baš kao i sama predstava, koja u svojoj utrobi čuva i jedne i druge, i majčinstvo i njegovo odbijanje, te okrutnosti svijeta suprotstavlja (majčinsku) ljubav i toplinu.